04

subota

srpanj

2015

Ljubavni rat

Dugo nisam pisala o parovima, ljubavi no dobila sam danas inspiraciju nakon tipičnog ženskog razgovara i to nije onaj razgovor o novoj Maybellin maskari ili o onom vodootpornom tušu ili o čudotvornoj spravi za masažu ( jer moj muž me nije znao tako izmasirati ) nego onaj razgovor u kojem iskreno govorimo kakve smo mi, laički rečeno kokoške. Muškarci su sami po sebi, genetski, od svojih praaa praaa pradjedova ako ne i izumrlih dinosaura zaštitnici i baš to nam je bilo potrebno tada jer naša osjećajnost i skrb oko djece, te oni svi poslovi pranje, peglanje, lupanje od kamen kako bi zapalili vatru nisu tako uspješni danas. U modernom smo svijetu gdje su žene danas vodoinstalaterke, plinoinstalerke, bravarke i bildaju u teretani, dok s druge strane imamo još uvijek one zaštitničke muškarce. Kako ne bi bilo zabune, ne kritiziram nikog. Nit muški rod, nit ženski. Hoću samo reci koliko po svim mojim istraživanjima žene su dogurale daleko dalje od muškaraca i ne krivim za to muškarce nego žene, sputavamo ih na neki način.Pričanjem, ne pokazivanjem, točnije rečeno ukazivanjem. S druge strane, kada uzmemo odnose običnih ljudi i odnose muškarca i žene svodimo na to da danas većina gleda svoj interes, prije se interes gledao kao čovjek, jedinka i muškarac i žena kao zajednički interes. Danas svi imaju svoje interese i sve je zamijenjivo, tako da idući put kad krenete galamiti na svog muškarca ili vi na svoju ženu razmislite, sve je zamijenjivo. Ne pronalazimo se na istoj valnoj duljini, ona vrišti radi neke ženske koju ste pogledali, radi odjeće koju niste spremili, radi nepoštovanja prema njoj, radi ostavljenoga tanjura na stolu i radi toga sto ste joj uzeli mladost, dok vi s druge strane pokušavate smiriti divlju zvijer ( daj joj taj keks ) ili jednostavno zalupite vratima stana, sobe i ugasite buku. Zato nas smatraju kompliciranima, a vas jednostavnima. Rješenje leži u tome što muškarci ne razmišljaju prije nego što kažu nešto i uvijek kažu ono suprotno od onoga što misle, tako da idući put kad vam kaže zašto sam te ženio, zar nisi to mogla bolje skuhati uistinu tako i misle. Da, muškarci su realni, dok mi žene ukoliko vam kažemo da smo mogle bolje proći u životu uistinu ćemo se potruditi da i prođemo. Upotpunjujemo jedno drugo, no više nema tolike komunikacije među parovima jer nekad se ono što je polomljeno popravljalo danas se zamijenjuje. No nije sve tako crno, ima i sivih stvari, a također i bijelih. Znam parove koji provode sate svađajući se no da netko prstom takne nekog od njih ovaj bi ga odgrizao, bijeli parovi. Crni parovi su oni parovi koji sve je savršeno no u dubini nije tako kako izgleda i imamo sive parove koji su teža između ovo dvoje parova, sami ih opišite. Čast izuzecima koji se ne pronalaze u ovoj gomili jer ima i posmatrača. posmatrača.

05

petak

lipanj

2015

And i did it my way

Sukob interesa u ovoj noći. Ne znam čemu bi se prvo uputila; zagrljaju kreveta, zvukovima Frank Sinatre u pozadini, prstima koji samo lupaju po tastaturi ili sjećanjima koji teku mojim mislima, nizvodno, uzvodno, pokušavajući predočiti njegovu pjesmu I did it my way koje podsjećaju na lutanje po ulicama Londona jer učinila sam to na svoj način, bila sam jedina najglasnija osoba tamo jer ljudi su tamo sve samo ne ljudi ( da izvine dotične osobe ). Ali dojmila me njegova svjetlost, svjetlost grada, ljudi koji samo žure i nije moglo biti da se nisam zapitala gdje jure, što se odvija u njihovim glavama, zašto su tako bez emocija jer vjerujte tamo ljudi žive samo za posao i za jurnjavu, tek dotične gospođice ukoliko izađe sunce provire van sa svojim šeširima i bilo ih je lijepo gledati, tako elegantne i jednostavne i puno đžentlmena tamo i puno cvijeća, voća, povrća nasred ulice dok je sunce obasjavalo lice tako znatiželjne djevojčice, jer usuđujem se tako se nazvati. Mislim da me zanimao njihov dan, mrak, krošnje drveća, ptičice, hrana, razne nacionalnosti pa čak i Harry Potter bus, Dumbledore svjetiljka i pismo koje nikad nije stiglo za Hogwarts i tu se spajamo na pjesmu the way you look tonight jer vjerujte jedne večeri mislim da sam zasjala, gledajući ulične plesače, slikajući se s raznim glumcima, slusajući glazbu i gledajući u vrtenje lutaka na onom velikom satu, a moj dragi me poveo u M&M trgovinu gdje sam se usudila biti dijete, gdje sam opet povjerovala u magiju and I got you under my skin, dragi London me oduševio sa svojim manama, prednostima i radujem se što ću za 2,3 mjeseca biti njegov stanovnik. Naučila sam najvažniju stvar ovih dana, a to je da ukoliko nešto želite, dovoljno želite uistinu to možete ostvariti, morate samo proći onaj teški korak, znači samo lagano svojim nožicama preskočite prepreku i već dalje vam ide jednostavnije. Budite ponosni na mene jer ova djevojka zna što hoće i ova djevojka će to ostvariti. London i gospodin dotični su me naučili da moram ostaviti prošlost iz sebe i lakše se diše. Rastanak je bio onaj tipični filmski rastanak, bar s njegove strane. S moje strane previše sam se bojala kako ću pronaći avion tako da je uslijedio samo kratak zagrljaj, duži poljupac i 100 poslanih misli. I snašla sam se, unatoč tom strahu. Ipak gdje možete vidjeti djevojku koja u rukama drži kozmetiku, peglu za kosu, hrpu papira za učenje, torbicu, putnu torbu, mobitel i slušalice i trči u štiklama. Samo u filmu, ili u mom životu ili u životu cure poput mene. Frank Sinatra, dragi moji glazbenik sa svojom pjesmom Fly my to the moon budiš sve te osjećaje. Drugim riječima pomogao mi je predočiti vam moje osjećaje, kako je tamo, moje odluke i već mi srce titra od sreće. I nakon povratka kući usijedio je zalet moje čupavice ( psa ), majčine suze i prijateljičin zagrljaj, i bilo je lijepo vratiti se kući raspakirat kofer i pakirat za drugi put. Zato se ispričavam što kasnim s novim postom. Nadam se da sam vam uspjela predočiti sve što sam planirala. And i missed you guys, radujem se čitanju vaših postova.











03

nedjelja

svibanj

2015

Strah od drugih ljudima

Počinjemo svi od sebe prvo, od naših saznanja, naših sposobnosti i napredovanja, počnimo prvo od našeg straha prema drugim ljudima. Jer on uistinu postoji. Plaši nas svaki postupak drugog čovjeka koji je pred našim očima puno drugačiji nego u očima drugog čovjeka. Nadam se da ste razumjeli što želim reći. Ukorijeni se nešto u čovjeku gdje ne znaš više da i druga strana osjeća isti taj strah, no mi smo uvijek svjesni samo svoga straha, svjesni smo samo tog trenutka da nama klecaju koljena, lupa srce kao da je dobilo na lutriji, a u biti gubi ono što voli. I što se dogodi to u čovjeku kada se zaledi i ne napravi taj korak, kao da ga neka veća sila vuče i zadržava, a mozak daje druge naznake " kreni ". Svaki put kad se sjetim koliko puta sam ja imala taj trenutak pred dečkom, pred prijateljima, obitelji, nepoznatim ljudima kada sam puno puta htjela reći toliko riječi i u glavi spremala razgovor kao da sam na intervju- u s poslodavcem,a u biti iz mojih usta nije izašlo ništa osim, smijat ćete se, no jedino što je izašlo iz mojih usta bila je tišina. Iako kažu tišina nekad kaže puno više od riječi, no što ta tišina može reći osim pokazati koliko su vaši osjećaji povrijeđeni. Ništa. Međutim, nemojte imati strah od ljudi. Ukoliko imate strah od njih zamislite ih gole, nasmijat ćete se, uzbuditi no nećete tog trenutka šutiti, rastvoriti će se ona zavjesa straha nad vama ( u slučaju da se radi o curi ili dečku ), nemojte to činiti ukoliko se prepirete sa 80 godišnjom babom, prizor koji će biti pred vama neće biti tako ukusan, a ni maštovit. Ne kažu bezveze da smo mi ljudi zajednica, pa ako smo zajednica i ako smo svi ljudi, svi imamo iste osjećaje, je da neki imaju turbo glumu pri prikazivanju osjećaja no vjerujte, govorim iz iskustva, svaku osobu možete omekšati ukoliko ona osjeti vaše vibracije, nazvala bih ih tako jer mi sloboda pisanja to dopušta, a vi razmislite što je pisac time htio reći. I naravno uvijek, ali uvijek svaki dan recite osobi koliko ju volite. Nikad ne znate koliko će taj trenutak važiti dok ne naiđe novi val straha, no znajte kad naiđe bit će puno lakše za preći ga.

Ja trenutno nemam strah od drugih ljudi, jedino strah od polijetanja uskoro. London here i Come! Čujemo se nakon puta, dragi mojih priuštit ću si ovih 10 dana mira, ljubavi i nježnosti, vama preporučujem isto.

Oznake: strah od letenja

19

nedjelja

travanj

2015

Human race

Nemogu, a da ne potegnem par riječi iz dubine ovih kasnih sati. Ovih dana, ispričavam se, zadnja dva mjeseca život, sudbina, vlastita odluka, nazovimo to kako god, je napravio/la veliki preokret u mom zivotu. Dogodilo se par klasicnih stvari za koje sam smatrala da su kako bih rekla trebali se dogoditi kasnije, medjutim svi vrlo dobro znamo da nas zivot sam pripremi za neke stvari. Al nemogu da ne uocim koliko jurcam ovih dana pa me to sve podsjetilo na ljudsku utrku u zivotu ( human - covjek, race - utrka ). Koliko zaboravljamo stati i udahnuti zrak, pomirisat cvijece koje prelijepo izgleda ovih dana, koliko zaboravljamo osmijehnuti se, zaboravljamo da smo dio ovog covjecanstva i toliko prolazimo jedni kraj drugih kao da svatko ima svoju planetu, a zaboravljamo da smo na istoj. Stoga vas ovim svojim riječima zelim navesti da ujutro kada ustanete ( ovisi kako tko i kada ) izadjite van, kakvo god da je vrijeme i ucinite neku rendom osobu sretnom, povezimo se kao planeta. Jednom mi je jedna mudra osoba, prije tocno 7 godina, a sjecam se kao da je danas rekla da jedan plamen svijece uklanja veliku vecinu tame. U toj svoj silnoj utrci zastala sam u nadogradnji sebe, samo sam birala sto cu i kada zavrsiti, a nisam uzivala u tome, sve je bilo samo obaveza za mene, a nije trebalo tako biti. Koliko god da govorili kako tako mora biti i da je to sve zapisano negdje smatram da je to djelomicno tako, a djelomicno je kako mi djelujemo na to. Umjesto svih tih zabadala kao sto su opreme, knjige, laptop, mobitel biram da dišem, osjecam kao da nemam dovoljno kisika u mozgu i da zato cinim neke stvari koje ne bih trebala. Da znam, previse razmisljam. Ali, to sam ja, u ovoj utrci sudjelujem kao i svi vi, mozda jos nisam ostvarila neki veci dio, ali napredujem prema njemu, razvijam se u korektnog covjeka koliko god to mogu. Svijet nije blag, ljudi nisu blagi, stoga biram da ja budem.

16

ponedjeljak

ožujak

2015

Ljudsko djelovanje nošeno snagom vjetra

Kad sam napisala prvi post sve se svelo na čin upoznavanja, htjela sam proučiti kako ljudski um djeluje u trenutku nekog događanja
( ovaj put na par napisanih riječi ), i svi odgovori sveli su se na ono što inače svi ljudi čine, zaokruže cjelinu onu njima bitnu, ostale naznake ni ne prouče. Ne zamjeram, istu stvar činim, to nas valjda čini čovjekom. Ali sam razaznala da vas je jako zanimala ta opsesija i što ona uopće predstavlja, i zadivili su me neki odgovori, dubokoumni, neki pjesnički. Iako slično opsesija i opsesivne misli daleko se razlikuju jedna od druge jer naime opsesija može biti neka stvar koju činimo u tom nekom trenutku kao što bi bilo tipa idem provjerit još jednom vrata, mada sam sigurna da sam zatvorila i krenete se popeti na kat...u mom slučaju; i govorite sebi jesam li ja zatvorila ta vrata? Ili već neki drugi naši afekti koje činimo u životu, a utjeću na ljudsko djelovanje tokom života. Opsesivne misli su bar po meni malo teža situacija jer sa našim fizičkim djelovanjem se uvijek možemo suočit, no misli su te koje zakompliciraju život. Jesam li jedina koja tako misli? I vjerujte nema veće stvari, trenutka kojem se radujem nego vašim odgovorima. I što je s ljudima koji su svjesni tih vaših misli? Svi se nosimo s tim mislima, iz trenutak u trenutak, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Navela bih ovdje dvije skupine ljudi, ako mi dozvolite. Postoje ljudi čija je snaga ljubavi toliko velika da pravdaju svaku sitnicu, i iako sami ne uočite pogreške, i iako sami ne vidite da ste pogriješili i da je greška možda nanesena vašim djelovanjem. I postoje ljudi koji te greške ne pravdaju, cause it doesn"t matter how you feel kriv si. Ako sam nešto naučila u životu je da nitko ne odabrava vaše pogreške, možda majka ili otac, društvo vam to nikad neće oprostiti. Dobra priroda, al da prostite zajebano društvo!

A sad da prostite idem popit tu kavu, ohladila se od jutros.
Nema ništa od ponedjeljka, vratimo se u krevet.


14

subota

ožujak

2015

Obssesion




Vraćam svoju opsesiju ponovo u funkciju. Jedina vrijedna uspomena iz tog razdoblja svela se kraju, a stvorila na početku. Vjerujem da zamišljate kako je moguće privesti nešto kraju pa dignuti na početak ( ironija ).
Vjerujte, jednostavno je, samo je potrebno malo mašte sprovesti pod prstima i pod prigušenim svjetlom.
Jer mrak daje kontras pod prigušenim svjetlom, a pisac oživljava i vašu najskriveniju opsesiju.
A vjerujte, drugačiji naziv za ovaj efekt ( ironija ) nemam. Opsjednuta sam, a vi se udobno smjestite i dopustite da i vas uvučem u svoju opsesiju.




<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.